Cijeli grad je podosta depresivan obzirom na koliko je izbjeglica pridošlo. Osim izbjeglica, većina ljudi u gradu su vojnici koji su došli u pomoć obrani Pilsborough-a. Rivacheg se pojavio i predstavio stanovnicima i izbjeglicama u ljudskom obliku i objasnio da se smijemo napiti večeras. Pozvao nas je na sastanak u podrumu Bakrenog Rivačega gdje je objasnio strategiju i gdje će tko držati stražu. Samo smo kapetan i ja bili pozvani na sastanak. Kapetan nije znao da sam ja prvi časnik, ali da budem iskren… Nisam baš ni ja. Imam osjećaj da Jelena sve vrti samo kako njoj paše. Uglavnom, nazad na priču.Dogovorili smo prevesti 4 vojnika iz moje stare akademije, gdje sam proveo velik dio mojega života. Postavljeni smo na najsjevernijem frontu, sa 4 sloopa, 2 scoonera i 3 galleona.

Prije velikog puta odlučili smo se podmazat kako bi bolje funkcionirali u teškim trenutcima s kojima ćemo se suočiti. Nakon nekog vremena, kako su se svi lagano opijali, svi su otišli svojim putem pa sam se ja otišao družiti sa svojim drugovima stratezima i gledati i komentirati ratne igre u dijelu kasina gdje se inače održavaju.

Tokom večeri Ganga i Slonina su iskapili valjda pola ruma što Rivacheg ima za cijelu večer.

Dan je. Oh, zašto je dan? Glava mi puca, možda odem po norilicu pa si skratim muke. Međutim tješi me što nisam jedini koji je mamuran, svi su. Brodovi koji se s nama bore zovu se Mamba i Marijana, strategiju smo razvili.

Pratili smo Rivachega, kao magovi te smo na zanimljiv način izgradili zidine oko Pillsborough porta. Magijom.

Nedugo nakon toga počinje borba, sve strategije padaju u vodu, svatko se bori za sebe. Ispalo je na kraju da nam je bolje radila strategija “Zmijice”, u kojoj bi svi naši brodovi pratilil naš brod i u pokretu pucali u njihove brodove pokušavajući izbjegavati strane brodova sa najviše topova.

Pobijedili smo. Međutim, puno ljudi je izgubilo život, puno brodova je nestalo. Nisam najsretniji zbog ovoga, ali kako se u Elisiji kaže:

War… War never changes.

**Očito prvi časnik Rumgobbler-a,

Dor’ Dol**

Nakon tjedan dana plovidbe pristajemo u grad Pilboroport, nema dve nedelje kako smo isplovili odatle. No atmosfera u zraku je bitno drugačija. Osjeća se napetost, čuje se tišina. Samo duboki udisaji i izdisaji mnogobrojnih vojnika i dobrovoljaca poput mene. Što mi je ovo trebalo priupitao sam se hodajući kroz sumoran grad. Ja sam samo stari dedek koji se htio zabaviti još pokoju godinu na moru prije smrti, no nisam mislio da ću smrti gledati ravno u oči. Svakim korakom kojeg sam napravio vraćao sam se u mladost. Tijekom iste takve atmosfere koračao sam ulicama Zenixa kao izgubljeni, buntovni teenager. Nisam shvaćao zašto je moje selo tako sumorno utihnulo samo se sjećam kako je majka došla po mene i povukla me za ruku da moramo ići. Ubrzo slike iz Rivačega vraćaju mi se u glavu, svi ti mladi i stari, sve te žene i njihova djeca, svi ti ljudi kojima ova jebena inkvizicija želi oduzeti dom ko što su ga meni oduzeli… Tada sam bio premlad da se zauzmem za sebe i svoje selo, sada neki bi rekli da sam prestar, no ja sam našao novu motivaciju. Ja nemam što izgubiti više, a mogu se napokon osvetiti za sve.

Pala je noć i nadvila se magla. Neki članovi posade pozdravljali su se sa kopnom kao da ga više neće vidjeti, svima je bila knedla u grlu. Nitko od nas se nije prijavio za ovo, no svi imamo osjećaj dužnosti zbog onih koji ne mogu. Ne postaješ piratom zato što ti se sve posložilo u životu, postaneš piratom jer su ti sve ostalo oduzeli, a sada svi imamo priliku spriječiti to. Stat ćemo u liniju za one koji ne mogu i ne znaju.

Počelo je.

Prvo su se čula crkvena zvona, a samo minute nakon toga prvi pucnjavi topova. Na horizontu u izmaglici krenule su se nazirati siluete protivnika. Miris baruta ubrzo je ispuni već gusti zrak. Strijele su krenule padati po brodovima, kako našem tako i njihovom. Iz crne naći ubrzo je postao dan, obasjan ispaljivanjem topovskih kugli, gotovo kao da su topovi svirali melodiju smrti. Piratski život iz mene izbio je strah, no ova bitka ponovno me podsjetila značenje te rijeći. Stoji na palubi sloopa i gledam kako dijelovi iste te palube dižu se u zrak. Viskovi boli svuda oko mene. Škripanje drva kako se trupovi brodova bore da ostanu čitavi. Plač i jecanje ubrzo su utišani glasnim naredbama kapetana, a njegove riječi utope se u moru topovske paljbe. Šum mora, jedina stvar koja se čula u proteklih dvadeset i četiri sata, sada je toliko tiha da imam osjećaj kao da plovim po nebu a ne moru. Pramac našega broda probija se kroz valove hrabro prema neprijateljskoj liniji, no morske struje i taj jedan lijepi prizor učine sumornim u trenu. Površina mora prekrivena je ostatcima brodova, što neprijateljskih, što naših. Među špranjom, plutaju i trpla onih palih u bitci.

Kako je naglo krenulo, tako je i naglo stalo. Pobijedili smo, valjda…

Ganga

Događanja zadnji dana čudno utječu na mene, preplavljuju me osjećaji ponosa i zbunjenosti, neznam kako se suočiti sa činjenicom da nas ljudi odjednom vole i cijene, čak i pozdravljaju s poštovanjem na ulici… jesam li se ja za ovo borio sve ove godine, da me nazovaju herojem???? jedva čekam da prođe sva ova strka sa Pilboro da mogu ponovno bit nepoznat kapetan piratskog poduzetničkog broda. Na sastanku kapetana kod u Rivačegovom podrumu nije bilo nekih događanja, osim kada je bilo dizanje ruku za koliko boraca iz akademije možemo uzeti. Tada sam rekao Dordolu da me stavi na svoja ramena i ponosno pokazao 4 prsta. Za mene je to bio čin čiste dominacije, ponosan sam na nas obojicu kako smo se iskazali. Za zadnji dan sam se skompao s konobaricom iz Bakrenog Rivačega, nadam se da ću ju ubrzo vidjeti, možda joj onda saznam i ime.

Rezultat bitke: Zauzeli smo zajedno s prijateljska dva broda desnu stranu gdje smo poveli napad. Primili smo manji broj hitaca, a unatoč “inferiornijem” treningu naše posade u odnosu na profesionalnu mornaricu pobijedili smo. Posada ipak može kada hoće, podsjetnik za mali bonus posadi kao nagrada.

<---Prijašna sesija————————————————————————————————————————————————Sljedeća sesija--->