13.4.2020.

Taman kako smo se spremali izaći iz trezora našeg novog poslodavca Rive, pogodio nas je “vjetar magije”. Barem nam je on tako rekao, ja nisam osjetio nikakvu razliku, a dok su korisnici magije imali izraze lice kao da čuju najnesposobnijeg trubadura ikad. Po objašnjenju Rivačega korisnici magije kratko izgube svoje magične sposobonosti kada područje na kojem se nalaze pogodi taj “vjetar”. Dao nam je kartu tih vjetrova i Rivačeg se nalazi točno na križištu dvaju vjetrova. I Solitude također. Jako interesantno.

Nakon izlaska iz kasina svi smo shvatili kako zapravo nismo spavali dva dana, i odjednom smo svi postali više mrtvi nego živi, no i dalje zadovoljni pa smo odlučili to proslaviti. Putem do birtije, Pakijanu se javila Elixa, ispada da su je oživili i da radi za mornaricu Horguve. Nije ta Horugva tako loša, brine se za svoje radnike izgleda?

I da dan postane još bolji, kada je Klarisa išla po svoju Mazdu (to mi je novi nadimak za magaraca), načula je da je u toj staji gdje su čuvali magarca; na čuvanju svinja zvana Špek. Jel to svinja od Mori? Odlučili smo da je to pitanje za dan dva kasnije. Pronašli smo birtiju, i bila je obećavajuća, neuredna, konobaru se nije dalo raditi i pravio se da nas ne čuje… opalio me osjećaj nostalgije, kao u mlađim danima kada sam išao cugati sa kolegama gusarima. No sjećanje mi prestaje nakon druge runde ruma, slijedeće čega se sjećam je da se budim u sobi. Izgleda da je to bio kvalitetan rum koji smo pili. Osjećao sam se gladno kao vuk, i Pakijan i ja smo se odlučili najesti, svatko je uzeo šampionski doručak.

Nakon doručka nas dvoje smo odlučili otići po mornarske karte da možemo istražiti križište vjetrova sjeverno-istočno od Rivačega, i za to smo morali otići do mornarskog ureda? Uglavnom išli smo na šalter, najveći neprijatelj svih niskih rasa. Naravno pogodili smo pauzu, i na prvom šalteru iako sam uložio veliki trud nisam ih uspio potjerati da skrate pauzu. Da bi nakon 15min saznali da nam treba formular sa drugog šaltera. I taman kad smo došli do njega opet je bila pauza.

Majkemi oni čim vide nekoga ispred zovu pauzu, to je neka zavjera. Kada nam je ova rekla da nam treba dozvola da kupimo karte, htio sam joj izvaditi mozak kroz nos, no Pakijan je bio tu da me smiri sva sreća. On ju je svojim nadljudskim birokratskim spobonostima uspio nagovoriti da nam da karte bez dozvole jer radimo za Rivačega, i tako smo bili gotovo sa kupovinom nakon samo pola sata čekanja. Pakian je sreća <3 .

Gagbak, kapetan Rumgoblera

Dotok čistog zraka nakon izlaska iz Rivačega samo je pogoršao moja panična razmišljanja o tome kako me Rivačeg sve može rastavit. Rekla sam upravi da sam odgovorna za smrt Bjeloočinog oca i da se bojim Rivačegove odmazde ako sazna. Tj. ako je on uopće mrtav.

Dok je čupavi dvojac pustošio zalihe lokalne konobe ovog lipog grada, produžila sam s vojničinom i bakicom do knjižnice. Za “malu Črnju Muru” imaju knjižnicu ča se ni original ne bi sramio. Prilipa zgrada s bezbroj visoko specijaliziranih knjiga bili su čini se preveliko iskušenje za naše novčanike.

Galeb moj je odlučio istražiti nekakve magične napitke, valjda inspiriran svojim novim bočica od Rivačega. Dotle se bakica odlučila malo razbacat svojim obrazovanjem, čini se da ti samostani ipak nekom kurcu služe. Kupila je knjigu o onim vitrovima i neku kuvarcu Sloninu, drago mi je da joj znanje puno znači. Moj Sudac tame je neki dan malo prosviro kad smo se borili, izgleda da mu ne pašu ovi gušteri. Iskreno ne pašu i meni, odnosno ne paše mi kolko često na njih naletavamo. Kao dio svog treninga za lovca učila sam hvatat svakakve beštije, al ovakve stvari su čak i izvan dometa mog Snajpera. Pokupovala sam 6 knjiga o zmajeva (eh ča si posla napravila, zadnji put sam ovolko čitala dok sam još kečkice nosila), valjda ima nešto u njima što će pomoći za sljedeći put kad ih sretnemo.

<---Prijašna sesija————————————————————————————————————————————————Sljedeća sesija--->